Koncept rizika od prirodnih katastrofa u osigurateljnom smislu može se definirati kao rizik od šteta koje proizlaze iz ekstremnih prirodnih događaja značajnih razmjera, ali niske učestalosti. Trenutačno stanje pokazuje da je Europa kontinent koji se najbrže zagrijava. Zbog toga se učestalost ekstremnih toplinskih valova povećava, obrasci oborina se mijenjaju, dok intenzitet ekstremnih oborina i poplava jača, a jug Europe izložen je i značajnim sušama.

Solventnost II i ostala relevantna regulativa EU-a prirodne katastrofe svrstavaju u sljedeće kategorije: rizik olujnog nevremena, rizik potresa, rizik poplave, rizik tuče te rizik slijeganja tla, no valja naglasiti kako EIOPA u svojim analizama uvodi dodatnu distinkciju klimatski uvjetovanih opasnosti (poplave, oluje, suše, toplinski valovi) i geofizičkih opasnosti (potresi i vulkanske aktivnosti). Prema komponentama rizika, EIOPA klasificira prirodne katastrofe u skladu s opasnošću, izloženošću i ranjivošću te trenutačno ukazuje i na rizike u nastajanju kao što su šumski požari, obalne poplave i suše. Sa svrhom sustavnog praćenja kretanja osigurateljnog jaza povezanog s prirodnim katastrofama, EIOPA je razvila tzv. NatCat Dashboard, koji objedinjuje podatke o ekonomskim gubicima, osiguranim štetama, procjenama rizika i razini osigurateljnog pokrića za europske države. Cilj je tog alata prikazati koji su točno pokretači jaza u toj kategoriji s konačnom svrhom identifikacije potencijalnih mjera za smanjenje gubitaka povezanih s prirodnim katastrofama.

Što nam dashboard govori? Pogledajmo trendove i brojke. Na razini Europske unije u razdoblju od 1980. do 2023. bilo je osigurano svega oko 25 % ukupnih gubitaka od prirodnih katastrofa, uz značajne varijabilnosti u kontekstima različitih jurisdikcija i geografskih područja, dok su izravni ekonomski gubici u EU-u od prirodnih katastrofa u gotovo istom razdoblju iznosili oko 900 milijardi eura. Praćenje tog trenda ukazuje na značajan jaz u osigurateljnom pokriću na području Europe, a zbog jačanja frekventnosti intenzivnih događaja povezanih s klimatskim promjenama očekuje se i njegovo daljnje povećanje. Najniži jaz u pokriću prisutan je kod rizika od oluje, koji su relativno dobro osigurani, dok su poplave i osobito potresi identificirani kao kategorije s najvećim deficitom pokrića. Šumski požari predstavljaju rastući rizik uslijed klimatskih promjena.

Kako u tom pogledu stoji Hrvatska? EIOPA-ini pokazatelji upućuju na značajan jaz u osigurateljnom pokriću, s agregiranim rezultatom od približno 11 u 2025. godini, čime se Hrvatska pozicionira među države s iznadprosječnim razinama neosiguranih gubitaka. Najizraženiji jaz evidentiran je kod potresa, gdje razina prelazi prag značajnog jaza (rezultat ≥ 3), uz pogoršanje u odnosu na prethodno razdoblje. Također, rizici od poplava u Hrvatskoj pokazuju značajan jaz u pokriću, uz kontinuiranu potrebu za pojačanim praćenjem. U tom je kontekstu vidljiva visoka izloženost imovine u poplavnim područjima i relativno niska razina osiguranosti. Kod šumskih požara Hrvatska se nalazi u kategoriji „za praćenje”, što upućuje na srednju razinu jaza, ali i rastući trend rizika, dok rizici od oluje pokazuju nizak jaz i relativno dobru pokrivenost osiguranjem, što je u skladu s općim trendovima na razini EU-a.

S obzirom na trenutačno stanje i promjene koje očekujemo, nameće se pitanje: koja je uloga sektora osiguranja u jačanju otpornosti društva u cjelini kao i realnog gospodarstva? Odgovor je jednostavan – sa strane potrošača sektor osiguranja omogućuje adekvatno određivanje premija temeljenih na rizicima, ali i osigurava naknadu štete nakon nastanka osiguranog događaja, dok s makroekonomske strane on pomaže osigurati sistemsku financijsku stabilnost nakon katastrofalnog događaja.

Stoga, ako je osiguranje protiv prirodnih katastrofa tako jednostavno i donosi toliko dobrobiti, prirodno je pitati se koji je uzrok navedenom jazu? Zagrebimo malo dublje. Prvenstveno je potrebno uzeti u obzir temeljnu makroekonomsku podjelu – sa strane potražnje primijećena je niska svijest o rizicima i očekivanje državne pomoći nakon katastrofalnog događaja, dok je sa strane ponude uočljiv rast premija temeljenih na riziku, što smanjuje priuštivost osiguranja za potrošače, a vidljivo je i ograničenje pokrića na područjima visokog rizika. Rezultat te kombinacije jest sporiji gospodarski oporavak nakon katastrofa, frustracija opće populacije, a i pogoršanje fiskalne pozicije samih država zbog neosiguranih gubitaka. To znači da ovakav osigurateljni jaz predstavlja i sistemski rizik za financijsku stabilnost čitavog gospodarstva. Stoga svi dionici moraju imati na umu da osiguranje pokretnina i nekretnina u ovom kontekstu može prevenirati gubitke za njih kao pojedince, ali i posljedično pridonijeti bržem oporavku sustava od prirodne katastrofe. S druge strane pak, strukturne uzroke osigurateljnog jaza na području Hrvatske možemo svrstati u tri ključne kategorije: niska razina penetracije osiguranja, visoka izloženost te značajna ranjivost imovine koja proizlazi iz nekretninsko starijeg građevinskog fonda i nedovoljne otpornosti infrastrukture.

Osigurateljni jaz u ovom je kontekstu jasno povezan s nedostatkom razmatranja šire gospodarske koristi osiguranja protiv prirodnih katastrofa, kao i određenim očekivanjima da će vlade zemalja intervenirati te nadoknaditi gubitke nakon događaja, dok su posljedice značajno opterećenje javnih financija i usporen oporavak nakon katastrofalnih događaja. 

Na kraju, valja naglasiti kako rezultati za Hrvatsku upućuju na potrebu za jačanjem penetracije osiguranja imovine na tržištu, razvojem specijaliziranih osigurateljnih proizvoda te razmatranjem javno‑privatnih modela osiguranja. Istodobno, ključnu ulogu imaju mjere smanjenja ranjivosti i upravljanja izloženošću, uključujući unaprjeđenje građevinskih standarda i prostornog planiranja. Iz svega navedenog moguće je zaključiti da je Hrvatska značajno izložena rizicima od prirodnih katastrofa, ponajviše potresa i poplava te šumskih požara. Stoga je edukacija u ovom pogledu nužan preduvjet za prevenciju – građani bi trebali biti svjesni postojećih rizika, pokušati izbjeći način razmišljanja „to se događa drugima, ne meni“ i osigurati svoju imovinu jer je to u njihovom, ali i kolektivnom interesu.

EIOPA-ine analize pokazale su da bi nacionalni sustavi osiguranja mogli povećati razinu pokrivenosti i smanjiti jaz u osigurateljnom pokriću, osobito kada uključuju javno‑privatne mehanizme, premije temeljene na riziku i elemente solidarnosti. No valja naglasiti kako je značajno ograničenje takvih sustava manja mogućnost diversifikacije rizika na nacionalnoj razini, zbog čega se razmatraju europska rješenja temeljena na udruživanju rizika (risk pooling) kao i kombinaciji privatnih i javnih izvora financiranja. No do tada – učinite prvi korak i osigurajte svoju imovinu.

*Ana Rukavina radi kao stručni suradnik za regulatorni razvoj u Direkciji za regulatorni razvoj i podršku