KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU TRADICIONALNOG I UNIT-LINKED ŽIVOTNOG OSIGURANJA?
Kod ugovaranja životnog osiguranja treba obratiti pozornost na to je li riječ o tradicionalnom proizvodu životnog osiguranja ili o proizvodu životnog osiguranja kod kojeg ugovaratelj osiguranja snosi rizik ulaganja (unit-linked)
Vremena se mijenjaju u svemu pa tako i u području životnih osiguranja. Dok su nekada tržištem dominirala tradicionalna životna osiguranja u kojima rizik ulaganja i rizik smrtnosti snosi osiguratelj i koja su klijentu garantirala točno određenu osiguranu svotu, sada se sve više traže i kompleksne, unit-linked police životnog osiguranja u kojima je klijent taj koji snosi rizik ulaganja.
Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju važno je razumjeti je li riječ o tradicionalnom proizvodu životnog osiguranja, odnosno standardnoj polici, ili o unit-linked proizvodu životnog osiguranja koji može donijeti veći prinos, ali nosi i veći rizik za ugovaratelja osiguranja.
Kod standardnih polica osiguratelji se prilikom ulaganja sredstava moraju pridržavati strogih ograničenja definiranih Zakonom o osiguranju i priroda obaveza. Najčešće ulažu u državne vrijednosne papire što predstavlja sigurno i stabilno ulaganje, ali nosi i niži prinos.
S vremenom su se zahtjevi klijenata promijenili te su se pojavili klijenti sa sofisticiranijim zahtjevima, koji i sami imaju iskustva s ulaganjima te su tražili proizvode koji će im nuditi mogućnost ostvarivanja većih prinosa. Odgovor na te potrebe pojavio se u obliku unit-linked proizvoda životnog osiguranja.
Takav tip polica životnog osiguranja najveći procvat na području Europe zabilježio je oko 1997., i to ponajprije u Belgiji i Francuskoj. Usprkos rastu interesa još uvijek su najzastupljenije u SAD-u, Kanadi i Australiji, gdje se i više od 50 posto premije životnog osiguranja odnosi na unit-linked police.
Dok tradicionalne police životnog osiguranja garantiraju određenu osiguranu svotu, unit-linked police funkcioniraju po principu ulaganja u fond te svaka uplata premije predstavlja kupnju određenog udjela u fondu. Osiguratelj kupuje udjele u svoje ime, ali za račun ugovaratelja osiguranja. S obzirom na to da vrijednost udjela može rasti, ali i padati, ugovaratelj osiguranja snosi rizik ulaganja i eventualnu dobit ili gubitak, dok osiguratelj preuzima osigurateljni rizik, odnosno isplatu ako se ostvari osigurani slučaj. Kod ove vrste proizvoda ostvaren je dobar spoj police osiguranja u slučaju nastanka osiguranog slučaja, uz dodatna ulaganja investicijskog dijela na tržištu kapitala.
Kod riziko pokrića, koje snosi osiguratelj, postoje dvije metode ugovaranja, bilo u obliku unaprijed definirane svote ili integrirano, odnosno svota za slučaj smrti izračunava se ovisno o određenim parametrima i tržišnoj vrijednosti police u trenutku smrti.
Uz ta dva osnovna pokrića, unit-linked polica može sadržavati i dopunska osiguranja, poput onog za slučaj nezgode ili trajne radne nesposobnosti.
Plaćanje premije može biti ugovoreno jednokratno ili višekratno, u skladu s potrebama ugovaratelja osiguranja, najčešće uz mogućnost i dodatnih uplata u skladu s uvjetima osiguranja.
S obzirom na sve navedeno važno je da klijent prilikom sklapanja police bude dobro informiran o tome koju vrstu životnog osiguranja ugovara i koje rizike snosi. Distributeri osiguranja obavezni su i trebaju znati odgovoriti na pitanja potencijalnog klijenta, uključujući i ono o povijesnom smjeru kretanja vrijednosti imovine fonda kod unit-linked police osiguranja. O vrijednosti imovine ugovaratelju se dostavlja izvješće jednom godišnje, a u slučaju značajnih promjena po njihovu nastupu.